2016-02-26 08:52:09

Karla Movre: Intervju s vjeroučiteljem Šimunom Pavlovićem

Raditi i moliti je temeljna čovjekova sposobnost za stvaranje boljeg i pravednijeg svijeta

Prvi dan nove školske godine, 1. rujna 2015., u mirovinu je otišao naš vjeroučitelj Šimun Pavlović. Za našu školu i svoje učenike rado je pristao na razgovor. U ime svih učenika, s kojima je kao vjeroučitelj radio u periodu od 2001. do 2015. godine, bila sam mu slobodna postaviti nekoliko pitanja.

Recite nam nešto o sebi što još ne znamo!

-  A, drago dijete, čovjek živi ponajviše stotinjak godina, sam i s drugima, pa na kraju spozna da o sebi i o njima zna vrlo malo ili gotovo ništa. Ono malo što očima vidimo, to je onih 10-ak %, a ono što duhom gledamo, e to je onih 90-ak % koje nam, zapravo, ne daje da puno vidimo i znamo. Mi ne vidimo koliko je netko dobar ili zločest, ali to otkrivamo i doživljavamo duhom i po tom se ravnamo. Tako smo s nekima uvijek prijatelji, a s nekima smo uvijek udaljeni i ponekad nerado popijemo kavu, premda bi to bilo vrlo poželjno za njihov i naš zdrav duhovni život i razvoj. Vidiš kako ti o sebi ništa ne znam reći, a pogotovo ništa posebno dobroga.

 

Ipak bismo htjeli nešto čuti i saznati iz Vaše biografije?!

- Rođen sam 1. rujna 1949. u Rotimlji, istoimenoj župi u Trebinjskoj biskupiji. Trebinje je grad nadomak Dubrovniku, a Trebinjska biskupija je prva biskupija za Hrvate na području južne - Crvene Hrvatske. Osnovana je u 10. stoljeću, 984. godine, dakle, sto i deset godina prije Zagrebačke biskupije. Osnovnu školu sam završio u Rotimlji, Biskupijsku klasičnu gimnaziju Ruđera Boškovića u Dubrovniku, filozofski i teološki studij u Splitu i Zagrebu, a diplomirao sam na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Uz teološki studij završio sam i pravni fakultet koji mi je koristio u poslovima koje sam obavljao u poduzećima, ali (što mi je još draže istaknuti) i za dragovoljno i besplatno pomaganje onima kojima je takva pomoć bila potrebna. Dugo sam godina bio, dragovoljno i besplatno, pravni savjetnik hrvatskim braniteljima u godinama poslije Domovinskog rata. Bio sam dragovoljac Domovinskog rata, a uskoro ću biti dijamantni dragovoljac među darivateljima krvi. Od 1990. godine posebno brinem o siromašnoj i hendikepiranoj djeci i mladeži. Prokušao sam se i u vođenju duhovnih vježbi i duhovnih obnova za mladež, laike i vjeroučitelje. Pokrenuo sam više listova za duhovne, kulturne, socijalne i domoljubne programe. Često sam imao tribine u programima duhovne obnove našega naroda. Pisao sam za više časopisa i u više knjiga. Danas sa svojom obitelji živim u Zagrebu. Sa suprugom sam imao trojicu sinova od kojih je jedan anđeo, od starijeg sina imam troje unučadi: Ivana, Maru i Niku, dok najmlađi studira. Bio sam sedamnaest godina direktor u dvama poduzećima, a od 2000. godine, Godine jubileja, vjeroučitelj sam u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Zadnjih 15-ak godina bio sam vjeroučitelj u OŠ „Vladimir Nazor“ u Dugoj Resi gdje su me dovele potrebe Nadbiskupije i zamolba samog nadbiskupa. Vrlo sam zahvalan dragom Bogu na tom daru jer je to bilo jedno krasno iskustvo! Od 1. rujna ove, 2015., nakon četrdeset i dvije godine intezivnoga rada i radnog staža, a „po sili zakona“, morao sam otići u mirovinu.

 

Recite nam nešto o pozivu i radu vjeroučitelja!

- Vjeroučitelji su svojim učenicima prvi susret s Kristovim evanđeljem u njihovu dragocjenom životu. Kada dolaze u prvi razred, najčešće se ne znaju niti prekrižiti. Mladi roditelji, nažalost, nemaju vremena - od trke i borbe za materijalnom egzistencijom, a bake sve manje mogu pomoći jer rijetko žive zajedno. Stoga oni u vjeroučiteljima gledaju primjer i traže uzor. Uz Božju riječ, koju im vjeroučitelji prvi put govore i tumače, i koju prvi put čuju, još im je potrebnije svjedočiti primjerom o onom što učenicima govore. Baš kao što su Isusa iščitavali njegovi učenici, tako vjeroučitelje iščitavaju njihovi učenici. Vjeroučitelj je vjerodostojan ako Božju riječ i poruku svjedoči i živi i ako je radostan radi svoga svjedočenja. Jedino tako vjeronauk ostaje životni poziv. Ako pak svjedoči sebe, onda vjeronauk postaje predmet, i još k tomu „izborni“, što mu oduzima temeljnu odgojnu vrijednost koju vjeronauk ima u životu i u školi. Vjeroučiteljima pristoji da svoje učenike vole kao što je Isus volio svoje učenike, a to djeca vrlo brzo i snažno osjete. Djecu i mladež se ne može prevariti! Samo onaj tko voli svoje učenike kao vlastitu djecu ima mogućnost prenijeti i svjedočiti Božju ljubav prema njima. Svećenici i časne sestre to još bolje i savršenije mogu ostvarivati jer se odriču svoje djece kako bi se potpuno posvetili tuđoj. Ako vjeroučitelj postane nastavnik, koji prenosi tehničko znanje iz vjeronauka, onda je njegovo poslanje promašeno. Za znanje, premda je za naš život doista vrlo važno, nitko nikada nije dragovoljno položio život, a iz ljubavi i za vjeru svoje su živote položili milijuni mučenika kroz povijest. Pitaj svoju majku je li spremna položiti život za tebe ili ti darovati svu krv za tvoje zdravlje?! To je silno ucijepljeno u roditeljima, osobito u majkama, i ne samo u njima! Vjeronauk odgaja cjelovitu osobu, otkriva njezine talente i usmjerava je u život tako da za učenje izabere ono što najviše voli, da u životu može raditi ono što najviše voli i da od svoga rada može kvalitetno živjeti. To se ne može bez ozbiljnog i ustrajnog rada i bez Božjeg blagoslova i milosti. Stoga je glavni cilj vjeronauka upoznati i zavoljeti Boga i njegovu poruku koju nam je objavio Isus Krist i ucjepljivati je u dječja i mladenačka srca i pameti da ih dobro upoznaju, zavole i primjenjuju u svom životu.

 

Kako postati dobar učitelj, odgojitelj, vjeroučitelj?

- Samo ljubavlju prema svojim učenicima! Jedino vrijedno na ovom svijetu je ljubav i naša sposobnost da ju darujemo i primamo. Zamisli, darujemo i primamo ljubav, znanje, plemenitost, dobrotu i ništa ne gubimo nego svi postajemo bogatiji! Ljubav nas ohrabruje i potiče na zajedništvo da bolje i uspješnije ostvarimo svoj život, a to se vrlo teško postiže vlastitim duhovnim i moralnim snagama. Bog je jedini izvor prave ljubavi i bez Boga ništa ne možemo učiniti! Prava tajna dobrih učitelja je ljubav, a ta je ljubav Božji dar i milost i plod naše suradnje s Bogom u radu i molitvi. To isto vrijedi i za roditelje. Ako se roditelji za svoju djecu ne mole, premda se za njih silno trude, rade i muče, kad-tad će imati ili doživjeti loše posljedice svojih propusta. Kako bi vjeroučitelj mogao biti dostojan svoga poslanja i zvanja, mora se žarko i neprekinuto moliti Bogu za potrebne milosti svojim učenicima, njihovim roditeljima i učiteljima s kojima radi. Molitva je interaktivna prema svima s kojima se susrećemo i osobito prema onima s kojima radimo. Vjeroučitelj bi trebao biti  „profesionalac“ u redovitoj svakodnevnoj molitvi za svoje učenike, a to znači da po više sati svakodnevno moli za sve povjerene i povezane na planu odgoja i obrazovanja. Molitva je najbolji dio vjeroučiteljeve ljubavi prema svojim učenicima, ali i dio redovitih svakodnevnih priprema za poučavanje vjeronauka.

 

Kako moliti?

- Samostalno, svojim riječima, ili još bolje zajedno, koristeći se molitvama koje smo redovito zajedno molili za svoje roditelje, za vašu pripremu za život, za sve one koji žive oko nas, a prolaze kroz velike kušnje i poteškoće, pogotovo kušnje siromaštva, neimaštine, bolesti, ostavljenosti, usamljenosti i svih vrsta ljudskih patnji i nevolja. Ili zajedničkim molitvama s biskupijskom i župnom zajednicom. Velike su mogućnosti molitve. Trebamo odlučiti, započeti i ustrajati u molitvi. Najuzvišenija je molitva sveta Misa. Stoga se nedjeljom i blagdanima okupljamo na zajedničku molitvu oko oltara i primamo najuzvišeniji sakrament svete pričesti koji je hrana za našu dušu više od kruha za tijelo. Kada nas nešto mole oni koje volimo svi se mi tome radujemo, a kada nas nešto zamole oni za koje mislimo da nas ne vole i mi se s njima mijenjamo i postajemo drugačiji, sretniji, bolji.

 

Kada moliti?

- U svim prigodama, radnim i neradnim danima, blagdanima, u samoći, u gužvama, u druženjima, na putovanjima i osobito u svetoj Misi, svugdje je moguće moliti. Za molitvu su vrlo zgodna druženja s djecom i mladeži, putovanja vlakom i drugim prijevoznim sredstvima, osobito kada treba nadvladati buku oko sebe i zaufano se staviti Bogu na raspolaganje u molitvi. Tko jednom uđe u Božju volju – baš tako ući u Božju volju, a za to je najpotrebnija molitva, više taj put nikada neće napustiti jer mu Božja blizina donosi osobni duševni mir i kreposti potrebne za odgoj djece i mladeži za sva vremena. Putovanja vlakom za mene su bila velika povlastica i radost provedena u molitvi, čitanju i razmatranju Svetog pisma, Nasljeduj Krista i dobrih duhovnih tekstova crkvenih učitelja, umnih mislilaca i životopisa svetaca. Jednu molitvu rado i posebno izdvajam. O Uskrsu 2006. godine grupa vjeroučitelja je bila na duhovnim vježbama u Malom Lošinju. Tamo smo se dogovorili da ćemo svaki dan moliti jednu deseticu krunice uz slavni zaziv „Koji nam je Duha Svetoga poslao!“ za potrebe vjeronauka u hrvatskim školama. U dva smo navrata to potvrđivali da redovito molimo. Pozivali smo i druge da se uključe u tu zajedničku nakanu. Neizmjerna je vrijednost molitve, a vama i našem vjeronauku je to jako potrebno! Ovo je dobar poziv svim vjeroučiteljima, svim učiteljima i, također, svoj djeci i mladima da se uključe u zajedničku molitvu. Vidite i sami kako je uloga vjeronauka u hrvatskom društvu i u školama sve stabilnija. Roditelji dobro prepoznaju što je njihovoj djeci dobro i potrebno i ne žele da im bilo tko to dovodi u pitanje.

 

Koji su plodovi molitve i kada ti plodovi dolaze?

- Sva dobra ovoga svijeta su od Boga i sva su plod Božje ljubavi i čovjekova rada i molitve. Sva zla ovoga svijeta plod su čovjekove neograničene slobode i sva zla na svijetu izlaze iz ljudskih srdaca. Bog je nama darovao slobodu i ničim ju ne želi uskratiti ili ograničiti, ali jedanput ćemo svi, na kraju ovozemaljskog života, polagati račun kako smo tu slobodu koristili. Naša je sloboda ograničena tuđim i vlastitim dobrom. Onaj tko čini zlo nije slobodan nego zarobljen. Onaj tko čini dobro, sebi i drugima, taj je slobodan. Bog nam je ostavio mogućnost da ga molimo i on nam se daruje. Ako ga ne molimo, ništa nećemo primiti i ništa nećemo imati darivati. To je posljedica potpune slobode. Jednostavno je, ako dijete ne moli roditelje, oni mu neće ništa dati osim onoga što mu je najnužnije, ako učenici ne mole učitelje, neće im pomoći jer ne mogu znati kakva im je pomoć potrebna. Bog, istina, zna što nama treba, ali neće nas ugroziti u našoj razumnosti i slobodi i uvijek nam ostavlja da sami molimo ako nešto trebamo ili želimo. Sveti je Augustin krasno rekao: „Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe!“

 

Možete li nam nešto reći o brojnim akcijama koje ste pokretali među svojim učenicima?

- S djecom i mladeži treba neprestano raditi i biti trajno u akciji. Mladi ne trpe pasivno držanje, zanima ih dinamičan život u kojem se stalno događa nešto novo. Bilo je dosta zajedničkih pokušaja i traganja za dobrim djelima. Dosta smo stvari započeli zajedno pa se nadam da će ponešto i opstati i nastaviti se u budućnosti. I svi učitelji su uključeni u sve akcije. Netko više, netko manje, ali bez njihova sudjelovanja i potpore nema uspjeha. Za odgoj i obrazovanje učenika vrlo je važna sloga učitelja u bitnim stvarima, u nebitnim stvarima ostaje nam sloboda, a u svemu nam je potrebno međusobno poštovanje i ljubav. Svi su učitelji nositelji brojnih plemenitih i humanih akcija po naravi svoga posla, a posebno su to razrednici i stručni suradnici u školi. Duga Resa je bogata vrijednim i plemenitim učiteljima.

 

Navedite nam koje ste sve akcije pokrenuli?

Caritasova akcija za Božić koju smo redovito provodili za siromašne obitelji u našem gradu i njegovoj okolici. U toj su akciji naši učenici i učitelji vrlo rado sudjelovali i redovito smo pomagali do desetak obitelji da, koliko mogu, svečano proslave Božić kako to dolikuje obiteljima. Ovdje se javlja veliki problem što mi pomažemo jednokratno, a mnogima je pomoć potrebna trajno. Takvu pomoć može osigurati samo država i Crkva preko Crvenog križa i Caritasa. Mi smo to redovito javljali nadležnim ustanovama, pogotovo za one čije je siromaštvo trajno. Ipak, za nas je bilo najvažnije da u sebi i u svojim učenicima odgajamo srce i pamet za plemenitost, humanost i duhovnost prema potrebama svih onih kojima je naša pomoć potrebna.
Provodili smo i akciju za Misije pomažući tako siromašnima u afričkim državama. Naš je novčani dar bio namijenjen za slanje hrane, vode, zdravstvene zaštite i školovanja djece. Iz tih akcija se rodila akcija „Odilon“ za školovanje četvero siromašne djece u Beninu koja je povezana uz naše druženje s velečasnim Odilonom, svećenikom iz afričke države Benin. Činimo sve da se akcija proširi na sve osnovne škole u Karlovačkoj županiji za školovanje jednog razreda darovitih djevojčica i dječaka u toj siromašnoj državi. Želja nam je pomoći jedno ili dvoje darovite djece iz Benina da kod nas u Hrvatskoj uspješno završe jedan studij i vrate se svojoj domovini i narodu trajno i stručno pomagati. Kako bi bilo lijepo odgojiti jednog učitelja ili učiteljicu i jednog liječnika ili liječnicu pa ih s hrvatskim diplomama vratiti u Benin kako bi se potpuno posvetili svom narodu. Kakav bi to bio naš dugoreški ponos!

Bilo je dosta pojedinačnih akcija za liječenje ili operacije pojedinih oboljelih učenica/ka, ponajviše iz Karlovačke županije, ali i iz cijele Hrvatske. Nekima smo pomogli da se izliječe, nekima nismo uspjeli jer je bolest nadvladala, ali smo u njima dobili zagovornike kod Boga. Oni nam sada mogu pomoći u postizanju svetosti po Božjem milosrđu i ljubavi.

Vjeronaučna olimpijada je redovito natjecanje u školi, na lokalnom, županijskom i državnom nivou gdje smo imali dobrih uspjeha. U školi je na natjecanju često sudjelovalo i više od pedeset učenika, a s Donjom školom (OŠ Ivan Goran Kovačić)  redovito smo imali dragocjene susrete, druženja i natjecanja kao gradski rivali i kao najbolji prijatelji. Na županijskim smo natjecanjima najčešće osvajali prva i druga mjesta, nikada treće s prvom ekipom, a dosta smo puta sudjelovali na međužupanijskim natjecanjima gdje smo, također, imali vrlo dobre uspjehe. Na državnim natjecanjima smo bili tri puta, a osvajali smo jedanput 4. i dva puta 5. mjesto. Hvala svima koji su u tim natjecanjima sudjelovali!

Vjeronaučna olimpijada nam je pomogla da dođemo do vrijednih nagrada kojima smo hodočasteći obišli cijelu Hrvatsku. Upoznavali smo najljepše krajeve drage nam domovine od Vukovara do Dubrovnika. U Vukovar smo hodočastili četrnaest puta, trinaest puta s učenicima i jedanput s učiteljima. U desetak godina hodočastili smo  hrvatskim istokom i sjeverom, od Vukovara, Osijeka, Đakova, Vinkovaca, Koprivnice, Varaždina, Zagreba, Krašića do Gline, Gvozda, Gvozdanskoga, Zrina, Dvora, Kostajnice i Siska. Također smo putovali duž obale našega mora, od Novigrada, Poreča, Rovinja i Pule do Rijeke, Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Makarske, Dubrovnika, Cavtata i Prevlake. Bili smo i na brojnim otocima, od Brijuna, preko Cresa, Lošinja, Krka, Krapnja, Paga do Brača, Hvara i Lokruma. To su redovito bila studijska hodočašća koja su trajala od sedam do osam dana. Putovalo je redovito pedesetak, a ponekad i do šezdeset učenika. Koristili smo kopneni i morski prijevoz od autobusa i vlaka do brodova. Svako je hodočašće bilo puno velikih napora u onom dijelu koji smo nazivali studijskim. Trebalo se rano buditi, pješačiti, uspinjati se i „u znoju lica svoga kupati“! Često susretnem pojedince koji kažu kako se iz osnovne škole najradije sjećaju zajedničkih hodočašća diljem domovine. Mnoga su djeca i mladi na ova hodočašća putovala besplatno, neka jer su bila nagrađivana, neka jer su bila siromašna, a jedan dio je plaćao samo dio cijene jer smo pronalazili sponzore u podnošenju troškova. Na svim hodočašćima su sudjelovali i pojedine učiteljice, Jelena, Vesna, dvije Ljubice i Tatjana Tomičić, koji su hodočasnicima činili pratnju i kvalitetnu pomoć u svladavanju i izvršavanju programa koje smo imali. Koliko znam, nikada nismo imali velikih problema, osim što nam se jedanput izgubila Sara u Zadru, ali smo je brzo pronašli, nikada nismo bilo što iz programa izostavili, a sve smo učinili da nam bude lijepo, da se zabavimo, zaigramo, zapjevamo, zaplešemo i proslavimo rođendane onih koji su ih u to vrijeme slavili. Najčešće s Katarinom i Filipom. I ja se rado prisjetim svih tih lijepih dana, a kamo li djeca i mladi kojima je to bilo veliko zadovoljstvo. Pa i Ti si sama nagradno putovala na hodočašće Zrinskima i Frankopanima u Wienerneustadt u prošloj školskoj godini jer si bila najbolja iz povijesti na županijskom natjecanju i jer si, po rezultatu, bila najbolja u Hrvatskoj na županijskim natjecanjima na Vjeronaučnoj olimpijadi. Rado se spominjem i drugih najboljih; Emanuela, Krešimira, Ene, dvije Ivane, dvije Mihaele, Mirne, Romane, Suzane, Sare, Petre, Davida, Ivana, Marje, Katarine, Lucije, Antonije, i brojnih drugih, nije ih moguće sve nabrojiti.

Posebno sam radostan što sam 2006. godine pokrenuo akciju stipendiranja dugoreških učenika i studenata. Te sam godine slušao neke naše učenike, kao maturante ili brucoše, koji su govorili o svojim poteškoćama jer nisu mogli platiti troškove upisa studija u Zagrebu ili Rijeci, nisu mogli platiti kartu za odlazak vlakom na predavanja ili polaganje ispita i nisu imali čime platiti skripte i priručnike koji su im bili potrebni za studij i polaganje ispita. Toj akciji potporu su dali tadašnji dugoreški župnik i današnji gradonačelnik što je bilo presudno. Hvala Bogu to je i danas trajno u funkciji putem dugoreškog gradskog proračuna zahvaljujući gradonačelniku. To je jedina stavka u proračunu koja nije bila na udaru recesije i čija sredstva nisu smanjivanja, što mi je potvrdio sam gradonačelnik. Djeca i mladež su najbolja budućnost našega grada i domovine i stoga nam je velika obveza i dužnost brinuti o njihovoj dobroj i kvalitetnoj pripremi za život i preko njih za budućnost našega naroda i domovine.

Redovito smo imali susrete i blagoslov plodova zemlje o Danima kruha, od školske do državne razine. I akcija Betlehemsko svjetlo se lijepo ugradila u kulturna i vjerska događanja i programe u našem gradu i školi. Imali smo dosta domoljubnih aktivnosti i dobru međupredmetnu suradnju s drugim učiteljima posebno uz integrirane dane. Dosta je stvari zabilježeno i na website-u škole, a dosta je pohvala i priznanja našim olimpijcima koja se nalaze na zidovima škole. Održavali smo i razne priredbe, koncerte, izlagali vaše radove na vjeronaučne i druge panoe, i razne druge aktivnosti. Proučavali smo rimsku povijest u našim dugoreškim krajevima, uz rimsku cestu koja ide od Solina (Salona) i Pule (Pietas/Pola) preko Svetog Petra Mrežničkog i Siska (Siscium) do Vinkovaca (Cibalia), Slavonskog Broda (Marsonia), Osijeka (Mursa) i Srijemske Mitrovice (Sirmium). Bilo je dobro, lijepo i potrebno među djecom i mladeži poticati akcije samostalnog rada i istraživanja kao i akcije solidarnosti i pomaganja onima kojima je to potrebno za postizanje boljih rezultata u učenju. Također je bilo važno i vlastitim primjerom pomagati u istim tim programima. Trudio sam se, koliko sam mogao, uvijek biti solidaran sa svima kojima je pomoć potrebna.

Smijem spomenuti i dva dolaska prof. dr. Tomislava Ivančića, jednoga od četvorice najbližih papinih teologa i voditelja duhovnih vježbi mnogim kardinalima, biskupima, pa i samim papama, posebno svetom papi Ivanu Pavlu II. i papi u miru Benediktu XVI. U Dugoj Resi je, jednom u gradskoj vijećnici, a drugi put u kinodvorani, održao trosatne duhovne obnove u kojima su se mnogi dugorešani duhovno okrijepili, osnažili i obnovili od svih nevolja (onih ratnih i ovih poratnih)  kroz koje su prolazili. Vrijedno je što iz Duge Rese imamo i više studenata filozofije i teologije koji su istovremeno kandidati za svećenike. Jedan je čak na studiju  u Svetoj Zemlji, a jedan se priprema za misije u Africi. Također je vrijedno što imamo i nekoliko djevojaka koje su u samostanima časnih sestara od kojih je jedna već položila vječne zavjete. Imamo i desetak studenata katehetike, filozofije i teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu kao i studenata povijesti, psihologije, sociologije i žurnalistike na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, također u Zagrebu. Neki su i u Rijeci, jedan u Sarajevu. Polako se dobri mozaici duhovnosti pletu i slažu i u Dugoj Resi! Hvala prof. Ivančiću na duhovnom bogatstvu koje nam je svjedočio i darivao!

Jednako sam tako ponosan i na dva dolaska akademika Vladimira Paara, jednoga od najvećih svjetskih fizičara današnjice, a mnogi govore i jednoga od najvećih fizičara u povijesti. Dobrom suradnjom i on je dva puta dolazio u Dugu Resu. U dva navrata je održao dva trosatna predavanja u prepunoj gradskoj vijećnici o odnosu znanosti i vjere u kojima je svjedočio kako su vjera i znanost „dvije sestre istog nebeskog Oca" koje nikada ne mogu biti u međusobnom sukobu osim ako čovjek – znanstvenik negdje ne pogriješi u svom istraživanju i umjesto znanstvenih istina ponudi nam neke teorije ili hipoteze. Hipoteze i teorije smo u komunizmu učili kako su one znanstvene istine i činjenice, a to nisu bile. U zadnje četiri godine ponovo nam se to pokušava podvaliti i ponovo učimo kako su hipoteze i teorije znanstvene istine, a one to nisu niti mogu biti. Stoga je danas evolucija kao teorija o nastanku života i čovjeka kod mnogih znanstvenika napuštena. Između pouzdano i sigurno potvrđenih znanstvenih istina i istina vjere nema nikakvih neslaganja i sukoba. Znanost je čovjekovo istraživanje onoga što je upisano u prirodnim zakonima žive i nežive prirode, a te je zakone netko u prirodu upisao kao što je u čovjeka upisao pamet, slobodu, volju i savjest. Bog je najsigurnija istina koja postoji, sigurnija od našeg postojanja, a sebe i druge oko nas ne trebamo dokazivati. Hvala prof. Paaru na dolascima i vrijednim predavanjima i svjedočenjima!

Sa mnom je jedanput dolazio i prof. Pero Pažin, iz Zagreba koji se potpuno slijep rodio a kasnije u životu, uz pomoć svojih roditelja, prijatelja i dobročinitelja, završio studij i postao profesor hrvatskog jezika i dipl. defektolog na Zagrebačkom sveučilištu. Bio je odličan učenik i student kroz svoje školovanje. Svi smo mu se divili kako je dobro pamtio sve što je čuo. Napamet je znao mnoge pjesme koje su svom dužinom bile kao epske, kao i brojne pjesme hrvatskih pjesnika. Dugoreškim učiteljima je održao vrijedno predavanje u gradskoj vijećnici o snazi i silini riječi, osobito učiteljske i roditeljske, koja može biti ubojitija od metka i noža. To se redovito događa kada druge povrijedimo ili namjerno vrijeđamo, omalovažavamo, podcjenjujemo, ogovaramo ili klevećemo, a to nikada ne izdobri. Hvala mu!

 

Imate li nešto što biste posebno izdvojili?

- Puno sam dragih i lijepih stvari u životu, a posebno u Dugoj Resi, doživio. Ipak mi je najdraže priznanje učenika kako im je "vjeroučitelj uzor u vjeri i ljubavi“. Ovako je odgovorilo 93% anketiranih učenika od 5. do 8. razreda u školskoj 2005./2006. godini u našoj školi. Imao sam takvih iskustava radeći s djecom i mladeži i u drugim sredinama, u Zagrebu, u Splitu, u Studencima. Ipak mi je ovo iskustvo u Dugoj Resi srcu najbliže, možda i radi vremenske blizine. Mojih dvadeset godina rada s djecom i mladima je najbogatiji dio moga života i radnoga vijeka. Zaista sam sretan i radostan radi svih Božjih milosti i blagoslova koje sam primio preko sve te djece i mladeži. To je zaista veliko bogatstvo!

 

I uvijek ste nam svoje poruke povezivali sa svakodnevnim životom!

- Trudio sam se jer je uvijek potrebno vjeronauk i sve poruke evanđelja povezati sa svakodnevnim životom kako je to sam Isus činio. K tomu svako vrijeme donese svoje slike i znakove. On je sve objašnjavao slikama iz života. Djeca tim slikama ponajbolje razumiju i prihvaćaju Božju poruku, sebi je priljube i prihvate za život i ona u njima plodonosno raste.

 

Kako ste zadovoljni svojim boravkom među nama u Dugoj Resi?

- Zaista sam sretan i radostan, i kao čovjek, i kao učitelj, i kao vjeroučitelj! Naš veliki učitelj Isus je jedanput rekao; "...i kada sve učinite što ste bili dužni učiniti recite sluge smo beskorisne“. Mi, kao roditelji i učitelji, ili kao svećenici, trudimo se sijati samo dobro sjeme, dobre riječi, savjete, primjere i poticaje u vaše duše, ali rijetko plodove svoga rada dočekamo i upoznamo. To je ponekad i dobro jer bismo možda gorko plakali i kajali se kad bismo sve plodove svoga duhovnoga rada upoznali. Zahvaljujem Bogu na mnogim milostima koje sam primio družeći se s djecom i mladima u ovih petnaestak godina. Zahvaljujem i svima koji su mi to omogućili i iskazali mi takvo povjerenje, a također i svima koji su mi na tom putu pomagali molitvom. Zahvaljujem svima u školi na dobroj suradnji i komunikaciji, a ponajviše roditeljima koji su nam povjerili svoju djecu. Zahvaljujem i svima vama jer ste zaista bili dobra i plemenita djeca i mladost!

Radostan sam što u Dugoj Resi imam i jednoga firmanoga kuma, uzornog momka, ponajboljeg studenta Zagrebačkog sveučilišta s nekoliko rektorovih i dekanovih priznanja i nagrada, a sada već i diplomiranog pravnika. Imam također i puno dragih mladića i djevojaka koji me već pozivaju na svoja vjenčanja. Uvijek sam se radovao s vama odlikašima, pomagao onima koji su bili slabi i nemoćni i poticao one koji su bili daroviti, a radi slabosti volje nije im se dalo učiti. S nekima sam jako trpio kad su prolazili kroz razne nevolje života. Plakao sam s mladim roditeljima, Tatjanom i Tomislavom, nad njihovim umrlim djetetom Pavlom Ivanom. Molio sam s njima za njihov oporavak i ozdravljenje u novorođenom djetetu Gašparu i gledao kako život pobjeđuje smrt. Molio sam i plakao s dragim učenicima: s Markom, Majom i Mijom na sprovodu i nad grobom njihove majke, sa Zrinkom, Mirnom, Petrom i Lucijom nad smrću i nad grobovima njihovih očeva. Plakao sam i s roditeljima, sa sestrom i s učenicima na grobovima njihovih sinova, braće i prijatelja: s petašima na grobu Ivana Šimića koji je stradao u prometnoj nezgodi, s osmašima za jednim dragim odlikašem Pavlakovićem koji je umro od zlokobne bolesti i s cijelom Dugom Resom za srednjoškolcima Gračanom i Marlonom koji su tragično stradali. Sve izreda iznenadne smrti. Radovao sam se s firmanicima na njihovim firmama, ponekad s prvopričesnicima, na krštenjima i vjenčanjima, trogodišnjim dolascima na svetu Misu nedjeljom i blagdanima i dobroj suradnji s pokojnim župnikom Matijom Jezerincem, a kasnije i sa svim dugoreškim i dugoreško-mrežničkim župnicima i kapelanima. Radovao sam se susretima s vjeroučiteljima, posebno na županijskim vijećima. Svi mi danas nedostaju, svima se radujem, za sve molim i svima zahvaljujem!

 

Pada li  Vam teško odlazak u mirovinu?

- Ne, nipošto! Prirodno je da mi stariji odlazimo i ustupamo mjesta mladima koji dolaze. I sama vidiš da uvijek dolaze mlađi i bolji učitelji i vjeroučitelji koji će nastaviti s vama uspješno raditi. Oni donose svoje talente, pamet, srca, narav i karaktere koji su prikladniji vama, vašim uzrastima i novim naraštajima. Teško mi je pao rastanak s vama, djecom i mladima u školi i u Dugoj Resi, ali i to se sve liječi molitvom za vas.

 

Imate li poruku za sve nas kojima ste bili vjeroučitelj?

- Raditi i moliti je temeljna čovjekova sposobnost za stvaranje boljeg i pravednijeg svijeta. Vaš je zadatak dobro se pripremati za život, a naš je iskreno i s ljubavlju pomagati vam, svoj djeci i mladeži da postanete ono što sami želite i što žele vaši roditelji: postati dobri i čestiti ljudi, radišni, štedljivi i domoljubni građani i iskreni i pravi vjernici. Kako djecu odgojiti da nikomu ne učine nepravdu, ne nanesu štetu, nikoga ne povrijede, a uvijek i na vrijeme kažu ono što je u skladu s Božjim zapovijedima, prirodnim zakonima i moralnim načelima?! Kada s djecom i mladima razgovaramo žele li imati uzorne roditelje, njihovi su odgovori uvijek nepodijeljeni kako žele imati najbolje i uzorne roditelje koji su uvijek na dobrom glasu. Ako želite takve roditelje, onda i sami činite samo ono što će i vama donositi takav dobar glas u životu i koji će i vas učiniti uzornima.

 

Za kraj, biste li nam uputili svoju božićnu poruku!

- Isus se prije više od dvije tisuće godina rodio u siromašnoj štalici. Siromašna štalica ima poruku, ona kao stvarnost simbolizira srce svakog čovjeka koje može biti sretno, bogato i radosno, ali može biti i siromašno, prazno i neuredno. Zar nije strašno za svakoga kad je njegovo srce neuredno i isprljano zlim mislima, što vodi do ružnih riječi, uvreda i psovki, a na kraju i do zlih djela?! Svako se zlo ovoga svijeta zametne u ljudskim srcima. Isus se kroz svu povijest želi roditi baš u našim srcima. „Stojim pred tvojim vratima i kucam!“ govori nam Isus, a piše nam sv. Matej apostol i evanđelista. Stoji pred vratima našega srca. On neće ući ako mu sami ne otvorimo i ako ne ispunimo osnovne uvjete za njegov dolazak i boravak u domu našega srca. Naše je srce zaista dom za sve one koje volimo. Kako je to lijepo, nekoga voljeti i biti sretan radi toga. A ti su uvjeti ovi: dobro očistiti srce od prljavština i grijeha i spremno mu otvoriti vrata srca i u njemu mu napraviti dom. Stoga svoj dugoreškoj djeci i mladeži, dugoreškim vjernicima i sugrađanima, roditeljima, čiteljima, svećenicima, gradonačelniku i njegovim suradnicima želim čisto srce i spremnost da otvorimo vrata Isusu kako bi nam bili čestiti i blagoslovljeni svi dani na životnom putu do vječnosti! Na kraju sve srdačno pozdravljam, posebno svoju dragu dugorešku djecu i mladež, svoje učenike od školske 2000./2001. do 2014./2015. godine! Također i sve druge koje sam susretao i upoznavao. Pozdrav i hvala svima!

 

Naši su se osmaši od Vas oprostili na svečanoj priredbi u lipnju ove godine ovim riječima: „Poštovani gospodine Šimune, dragi naš vjeroučitelju! Neizmjerno smo Vam zahvalni na svakoj Vašoj riječi, na Vašim savjetima, hrabrenju i podršci. Vjeronauk za nas nije bio tek predmet u školi, već nauk i odgoj za život, a Vi ste nas, prepuni mudrosti, strpljenja i dobrote, vodili kroz školovanje. S Vama smo krenuli na putovanje radosti, napredovanja u znanju, mudrosti i čovječnosti. Naučili ste nas otvoriti srca, vjerovati u vjeru, i mi vjerujemo! Sve smo to prihvatili i radosno i ozbiljno. Ovaj školski put kratko je trajao i nastavljamo ga dalje. To je naš život! Izgradili smo uz Vašu pomoć osam mostova i gradit ćemo ih i dalje. Toliko toga ste nam pružili i nikada niste spustili ruke. Vaši dlanovi bili su i ostali otvoreni kako bi na njih pale sve naše tuge i sve naše radosti. Hvala Vam! Ne, nije ovo rastanak, već kratki predah. I dalje ćemo zajedno razmišljati i razgovarati, jer zajedno smo i pozvani! Dragi vjeroučitelju, ispunili ste svoju dužnost i sad shvaćamo koliko nam je važno imati odgovore na pitanja. Otvorili ste nam knjigu, ponudili nam riječ i dar, i mi smo prihvatili. Hvala Vam! Uz Vas smo našli vrijeme za razmišljanje, za molitvu, za smijeh, za igru, za ljubav, za darivanje, za čitanje, za prijateljstvo, za rad, za milosrđe. Na kraju našeg radosnog osnovnoškolskog putovanja krećemo dalje nanovo i radujemo se životu, dragi naš vjeroučitelju. Nećemo Vas zaboraviti! Osjećamo se tako bogati!“ Vaši osmaši, generacija 8.a i 8.b razreda OŠ Vladimir Nazor u školskoj 2014./15. godini.

 

Ni mi Vas nećemo zaboraviti! Svi kažu kako je škola bez vas osiromašena i prazna i kako svima nedostajete. Hvala Vam na ovom razgovoru i svim Vašim porukama! U ime svih dugoreških generacija koje ste odgajali i poučavali želim Vam sretan Božić i dobro zdravlje u mirovini.

 

- Lijepo je tako nešto doživjeti! Bogu hvala i hvala osmašima, ali je za sve vas bitna vaša budućnost i svoj pogled usmjerite na dobru pripremu za vaš dragocjeni život koji je najveći Božji dar svima nama. Hvala vam što ste lijepo primili vaše nove vjeroučiteljice i što lijepo s njima surađujete. To je puno važnije od jednog odlaska u mirovinu.

 

Razgovarala: Karla Movre, učenica 8. a razreda


Osnovna škola "Vladimir Nazor" Duga Resa