Osnovna škola "Vladimir Nazor" Duga Resa

„Pod kišom čelika, ognja i smrti, jer paklena sila svoj zadnji ples vrti, stoji grad! Stoji grad vječan ko narod. Ponosan stoji i posljednje dane dušmanu broji. Vukovar, Vukovar...“

Putovali smo na istok Hrvatske. Odali smo počast žrtvama Domovinskog rata u Vukovaru. Ne prestaje boljeti, a spomen na muku, patnju i bol neće nikada izblijediti. Hodočastili smo u Đakovo, Osijek i Vukovar 25. listopada 2014. godine. Na putu za Vukovar zaustavili smo se u Đakovu i kratko boravili u gradu. Posjetili smo đakovačku katedralu svetog Petra, velebnu građevinu, spomenik kulture i molitve, koja stoji ponosno i spremno dočekuje posjetitelje da se pomole u miru, daleko od vanjskog svijeta. Nastavili smo put u Osijek i posjetili konkatedralu svetog Petra i Pavla. Velebna djela biskupa Strossmayera.

U Vukovar smo stigli oko 13 sati. Vozili smo se Trpinjskom cestom, vidjeli „groblje tenkova“, posjetili Memorijalni dom, „muzej riječi“, generala Blage Zadre.

Obišli smo bolnicu i bolnički muzej i zapalili zajedničke svijeće. Bilo je vrlo dojmljivo. Taj osjećaj kada znaš da stojiš u hodniku bolnice gdje su ljudi tri mjeseca tražili spas, ali nije ga bilo, vrlo je snažan i neopisiv riječima. Duševne boli ranjenika i bolničkog osoblja, njihova strašna sudbina, 18. studenog 1991., izazvali su u meni grozan osjećaj koji je tjerao na plač. Kao da su zidovi progovorili o svemu što se događalo. Inkubatori, kreveti...praznina! Sačuvane snimke, boravak u prostoriji i četiri upaljene svijeće neprestano izgovaraju imena branitelja. Prepuno je simbolike! Njihove duše kao da se izgovaranjem imena kreću oko nas. Kao da je bolnica oživjela. O Bože, ta slika ljudi, nada i molitve ostat će trajno u meni. U bolničkom muzeju dio postave je i krasna pjesma našeg učenika 7. b razreda Brune Došena, kao spomenik. Stihovi srca i osjećaja!

Odlazimo na Ovčaru, mjesto mržnje i nehumanosti, razaranja i zla, simbol najvećeg zločina i divljaštva za vrijeme Domovinskog rata. Masovna grobnica, spomen dom i paljenje svijeća. Taj neugodan osjećaj; vidjeti osobne stvari, slike, naočale, ključeve, iskaznice koje su ostavile žrtve kako bi se znalo da su bili tamo..., a nemilosrdno su ubijeni i bačeni u jamu...zatrpani... Obišli smo Novo groblje i zapalili svijeće za branitelje, za civilne žrtve, Blagu Zadru i ostale. Na groblju plamti plamen za sve koji su branili Hrvatsku, a 938 bijelih križeva podignuti su u spomen na sve nestale u Vukovaru.

Zatim smo posjetili crkvu sv. Filipa i Jakova te franjevački samostan. Ondje smo pogledali dirljiv film o patnjama i stradanjima, razaranju, ubojstvima, progonima, otprilike 3600 ljudi. Bili smo jako blizu granice sa Srbijom...tamo gdje „Dunav ljubi nebo“. Iz autobusa smo vidjeli dobro znan Vodotoranj koji je simbol snage grada Vukovara te i danas čvrsto stoji. Došli smo do centra grada heroja. Bio je to i kraj našeg hodočašća.

U svima nama posjet je probudio veliku ljubav prema domovini, istinski ponos i zahvalnost Gradu za naš mir i našu slobodu. Danas ponosno stoji grad otpora i vraćene slobode. Umorna, ali prepuna dojmova razmišljam...“Iz majčina krila sloboda se rađa i uskoro bijela zaplovit će lađa. Do srca iz krvi i bola niknut će cvijeće i nikad narod zaboravit neće. Vukovar, Vukovar!“

Antonela Holjevac, 6. a razred

OŠ „Vladimir Nazor“ Duga Resa